U ponedjeljak je cijelog dana padala glupava kiša. Lilla je već u subotu uzela tko zna kakvu kombinaciju tableta . A dan poslije uslijedio je opasan oblik tihe ženske histerije. To se u nje odmah primijetilo, predobro je poznajem, jer ranim je jutrom počela pjevušiti i pospremati po kući. Znao sam da će biti loše. U nedjelju me, a poslije vjerojatno neprospavane noći, molećivim izrazom lica okupanog u suzama zamolila da je pustim napolje, jer, kaže, trebalo bi na misu ... do crkve ... takav je red. Što? Znaš, uspjela sam svladati gadljivost, pa ću po tom mekanom gnjilom tepihu hrabro odšetati do hrama. A tamo ću zamoliti lijepo svetog Franju, svetu Magdalenu i uostalom sve svete da svim ljudima oproste grijehe i da im podare suhe i sunčane dane, jer kako si i sam rekao; sada je to najpotrebnije.
Ali, draga ... kiša će. Sjeti se što su rekli. Zar nismo skupa slušali vijesti na radiju?
Samo me prazno pogledala.
Grozomorna se prognoza i ostvarila.
U noći između nedjelje i ponedjeljka počelo je padati. Pitam se zašto smo mi, baš mi u ovom našem vremenu kažnjeni to doživjeti ... ha! ... znam ... to je možda staro prokletstvo; prokleti smo svi redom. Netko je ovo sve prokleto prokleo.
A možda je pred nama ... kako mi je rekao susjed Fred, zaista biblijski kraj Svijeta: ali Biblija ne spominje gljivice.
Uglavnom ... to bi bilo to.
Na našu se žalost pošast munjevito širila, a ta je vražja gljivica, plijesan, lišaj što li je, gazila sve nezaustavljivom upornošću. Padne li noću kiša ... i pogledate li u rano jutro kroz prozor vjerojatno ćete ugledati potpuno promijenjenu sliku ... milijardu klobučića žute ili zelene boje ... bolje bi možda bilo ustvrditi kako su to žutozeleni preljevi ... žuta boja vuče na zelenu, zelena na žutu. Njihova veličina? Paaaa ... od sumpornog vrška šibice do pet centi. Imam dalekozor ... mislim da se na vanjskim zidovima, stablima i krovovima mogu pronaći i ponešto krupniji primjerci. Naravno, nisam to pošao i provjeriti.
Samo sam ranim jutrom pogledao kroz prozor ... nasmijao sam se ... Lilla je pomislila da je i mene uhvatilo ... ono ... " pukao" sam. Ne ... osjećao sam se obaveznim pojasniti joj ... jer ja sam i pjesnik. Dobro, dobro ... znam ... to njoj i uostalom većini naših prijatelja pomalo čudno zvuči. A što je njima? Pa, Lilla je studirala arhitekturu. Nije čudo. Njezine sam prijatelje obožavao izludjeti haiku poezijom.
Volim genijalne japanske haiku pjesnike; Basho ... Issa ... i ostali ... sve redom Haiku i Zen veličine ... stoga se nasmijah i sljedećoj vlastitoj pomisli: "Pod novim žutozelenim pokrivačem dvorište nikada nije bilo ljepše." Ili:
Dvorište.
Pod žutozelenim pokrivačem
Breze su kraljice.
Lilla je samo rekla "bulažnjenje" i kako ona osobno ne vidi tu ništa lijepo. Za šlagvort pomenuh poentiliste; bilo je kao da smo sred kakvog trodimenzionalnog poentilističkog platna kojemu je umjetnik "načičkao" bezbroj žutozelenih točkica. Prosto ... odmara oči kao Signac. Ona je očekivano i bespogovorno ostala pri svojoj izjavi o mojoj već tradicionalnoj neuračunljivosti pri početku svakog novog tjedna. Djelomično bila je u pravu ... još od gimnazije mrzim ponedjeljak.
Ali, istina je.
Obje dvorišne klupe, breze, japanska jabuka, ljuljačka za Fredovu malu ... nogostup, ulaz i njegova kuća baš cijela ... dakle, sve je, osim prozora, bilo pokriveno žutozelenim lišajem.
Faca je na državnom radiju tužno konstatirala da se kiša noćas dobro ispadala u cijeloj zemlji i kako sva vojska, specijalne postrojbe, jedinice civilne zaštite i tisuće dragovoljaca daju sve od sebe. Nije vjerovao u to što govori ... osjetio sam ; ostanite u domu ... prokuhanu vodu za piće držite isključivo u hladnjaku ... hranu isto tako ... gljivicama štete iznimno visoke i iznimno niske temperature ... Sve su državne institucije uključene u uspješno suzbijanje gljivica vatrom, ali još uvijek ostaje problem s kišom i brzinom širenja ... ne spominju zaražene i broj mrtvih ... normalno. Znali smo da kiša pada u cijeloj zemlji pa i u susjednim državama, ali vjerovali smo da smo za razliku od prenapučenih velikih gradova u neznatnoj prednosti. Dobro ... nada je prava stvar. I Fred je nešto slično rekao.
Ali, bojimo se predugo spikati preko telefona. Prisluškuju. Vjeruju da su za gljivice odgovorni teroristi ... ili kakve neformalne udruge znanstvenika. Ili je stvar pri kakvoj kloniranoj "Arei 51" izmakla kontroli (i dala si gasa preko žice). Možda se vlasti nadaju kako bi isti ti znanstveni bolesnici, oni što stvoriše ovaj užas, mogli imati i protulijek. Fred je preko telefona govorio posve drugim riječima na unaprijed pripremljenoj listi zamjena. Ideja je grupe građana prije nekoliko tjedana podijeljena kao letak s dugim popisom zamjenskih riječi. Glupani. Dobro da letke nisu još sipali iz dvokrilca. Ali je Fred sve prvotne riječi promijenio.
Njegova zamisao se pokazala dobrom; a ja držim da su tajne službe znale kako se radi o šifriranom prijenosu informacija između nas ... mirnih običnih građana ... naravno ... znali su i kako razgovaramo o planetarnoj pandemiji ... a o čemu bi drugom razgovarali ... o ribolovu? Mislim da ih je to zadovoljilo. Ovako ... šifriranim telefonskim razgovorima ne širimo paniku ... ispalo je da su vukovi siti i sve ovce na broju ... funkcioniralo je. Za riječ gljivice upotrebljavala bi se riječ voda ... a jedan bi zaraženi bio "čestica" ... za mrtvaca bi se jednostavno koristilo: čovjek ... i tako dalje. Iste su šifrirane poruke izmjenjivali Fred i njegov brat. Ovaj je potonji živio u glavnom gradu, i srećom imao stalno zaposlenje u najvećoj komunalnoj tvrtki. Svakodnevno bi njegovi "strvinari" obilazili teren, pa je Fred mogao doći do gomile svježih vijesti. Tako smo saznali da su sve TV-postaje prekinule emitiranje, a svi pružatelji mobilnih telefonskih usluga zatvorili frekvencije (zašto?), da je uveden policijski sat i da su svi veliki gradovi na Jugu poluprazni ... a da bi ponegdje gradske službe u specijalno nepropusnim skafanderima čak bile proglašene vanzemaljcima.
Velika akcija sklanjanja "zaraslih" po ulicama bijaše u punom tijeku. Zarasli? ... To bi bili oboljeli; živi, poluživi ili mrtvi. Doznali smo: napast obožava vodu, a kada krene prosto je nezaustavljiva ... vanjsku infekciju možete paliti upaljačem ili šibicama ... hoću reći ... prvih nekoliko gljivica ... ali, neće ih ništa zaustaviti, a poslije infekcije sve završava za samo nekoliko sati ... nerijetka bijaše i unutrašnja infekcija unosom vode ili zaražene hrane.
Ima jedna dobra stvar, rekao bih sreća u nesreći ... bilo da se radi o vanjskom ili unutarnjom početku zaraze, obje verzije traju i završavaju jednako: bezbolno. Gljivice izgleda, a tvrdi Fredov brat luče halucinogeni toksin ... kao da imate galopirajuću i bezbolnu lepru, a uzeli ste LSD, jer halucinacije su po izvješćima zaraženih narkomanski raznobojne ... znanstvenici pretpostavljaju da potom utoneš u dremljivu letargiju ... zaspiš i tako jednostavno odeš ... ne probudiš se. I to je sve.
Kada sam ovo rekao Lilli, rekla mi je da sam nastrani mazohist: što tu ima dobro i lijepo za boga miloga? Tebi je lijepo to što ću umrijeti u tridesetoj?
Plakala je ... možda bi psihoterapeutski dobro bilo malo cmizdriti ... ja prosto nisam mogao.
Što da učinimo? Ponovo je poželjeh utješiti; rekoh joj kako bi trebali biti sretni što nemamo djecu ... nije pomoglo.
Tu sam večer rano legao i naslagao knjige pored kreveta. Ponedjeljkom uvečer volim čitati. Osobna mi je knjižnica bila složena abecedno, no otkako ovo traje, "S" mi je najdraži. Birao sam: Schopenhauer, Spengler, Suzuki ... pa neka je i kvazi-utješno. No ... ništa od čitanja. Tada je prvi put nestalo struje. Fredov je brat rekao; kada nestane struje stvari ubrzano polaze naopako, "voda je do grla" ... jer onda zacijelo svi umiru ... čak i izolirani pojedinci pri osjetljivim i za zajednicu važnim mjestima.
Dakle, vrlo je vjerojatno da se počelo masovnije umirati. Lilli nisam htio ništa o tome govoriti. Rekao sam nešto u stilu ... pa naravno da imaju opterećenu mrežu ... provjerio sam osigurače i svi bijahu ispravni ... pogledao sam kroz prozor ... niti udaljenih svjetala nije bilo ... (gadno, pomislio sam) ... no, morao sam nekako umiriti ženu. Znaš ljubavi ... mislim da je problem ... velika je većina u domovima, ne izlaze poput nas i neprestano prokuhavaju vodu baš poput nas ... sve je uključeno pa je došlo do opterećenja mreže ... ali struja garantiram dolazi do jutra.
Ništa više nije rekla. Zapalila je svijeću i dva grobljanska lampiona. Bilo je tiho i sablasno. Pribila se uz mene kao grlić u gnijezdu i pokušala zaspati.
Sjetio sam se Fredovih; dječak i curica. Bilo mi je žao djece, jadničaka na samom pragu života. Lilla je u grudima nosila istu, može se reći, dječju i pseću dušu. Ali, za razliku od mene moja je žena sasvim drugačije razumijevala život. Imala je ... da ... imala je planove. Žene uvijek imaju planove. Bez njih propadaju brže od nas.
A za sebe nisam brinuo ... ja sam samo stari podlac ... debeli pivski puh ... evo, preplovih četrdesetak i bilo je dobro ... a povoljna je vijest i to da možda neće boljeti ... umrijeti ću bezbolno uz šarolike halucinacije. U budućnosti, dakle, neću više vuči svoju staračku istrošenu guzicu po ovom izmorenom Svijetu. Neće biti herc-udara, moždanog, i neću na samrtnoj postelji pomisliti kako sam fulao život ... ili se zapitati: zašto baš ja? Da ... jasno je ... toga ovdje neće biti ... moja će Smrt biti neprimjetna mala kaplja u oceanu masovnog završetka možda cijele vrste ... a onda će cijelu Planetu pokriti zelenožuti tepih ... a možda prežive krtice i ribe ... tko zna ... auuu, sve mi počinje ličiti na kakav bloody SF film. Potonje me natjeralo da pomislim kako su gljivice došljaci iz svemira. Za njih je vlaga našeg Planeta pravi Eldorado, pa su odlučile proširiti populaciju.
Još je nešto Fredov brat pojasnio. Gljivice ne žive dugo; trunu pretvarajući se u potpuno žutu skorenu masu što puca i širi crni prah ... neku vrst spora, no ispod osušenog sloja već bujaju novi naraštaji ... čini se da tome i nema kraja ... fascinantno ... kuga-gljive. Ovi ludo raspoloženi rođaci najobičnije pečurke talentirani su za masovno osvajanje terena razmnožavanjem.
Mislim da sam uz te misli i ja zaspao. Sanjao sam bijele konje i blještave kupole hramova.
Jutro je osvanulo; kaže se ... bez pijetlova ... i bilo je to zaista ovaj put sablasno jutro ... bez ptica ... bez automobila ... potpuna tišina ... poput jutra iza novogodišnjeg slavlja ... ja sam još uvijek ležao u krevetu. Lilla je rondala po kuhinji. Prokleta je kiša opet pojačala. Bljak! Kako je to moguće ... baš kad nam je to najmanje potrebno?
Pokušao sam nazvati Freda. Ajoj, da ... struje još nema (da li će uopće?) ... veze su mrtve. Bljak broj dva! Pogledao sam kroz prozor na ulaz Fredovih. Ništa ... mrtvo. Čovjek se možda sjajno izolirao jer rekao je da će sve učiniti kako bi zaštitio djecu i sada su vjerojatno svi dolje u podrumu; preživljavaju kao uplašeni štakori ... očajno ... dvoje djece? Ne smijem niti misliti o tome.
Tada je Lilla u kuhinji kriknula i pala. Pri padu je raskrvavila koljeno i lakat. Htjedoh pomoći pri ustajanju ... samo je rekla: "Hvala, mogu i sama ... bolje pogledaj u hladnjak!"
Štooo? Otvorio sam ga ... nije drndao cijelu noć. Aha ... to je to ... dobro, smiri se ... uhvati zraka ... sjeti se one knjige o samokontroli ... što da se radi ... ali iskreno; ne mogu reći da me to što sam vidio naročito pogodilo ... očekivao sam ... moralo se dogoditi ... kad-tad ... jer voda je u jednoj flaši potpuno požutjela ... da ... možda sam ovu vodu zaboravio prokuhati, a možda su gljivice prokuhavanje nekako preživjele ... tko će znati ... uglavnom, mali su se gadovi preko noći razmnožili ... a sada ono najljepše ... prošlu smo večer oboje pili baš iz te flaše.
Lilla me ugodno iznenadila. Hmmm? Bez riječi se ustala i pošla u sobu. Ipak ... bojao sam se ... slijedio sam je ... mogla bi pokušati dići ruku na sebe.
Ali, nije ... legla je ... upalila lampion i stala listati stari robni mjesečnik.
No, nije mi bilo svejedno ... morao sam pripaziti.
Učinih slično. Legao sam i pokušao čitati naizmjence dvije knjige: Castanedinu "Umjetnost sanjanja" i "Biti u sanjanju" Florinde Donner ... utješno, zar ne?
Sada nam je samo ostalo čekati ...
Negdje poslije četrnaest sati pojavilo se.
Opijenost i golicanje u želucu. Fredov je brat rekao da će tako biti. Kod unutrašnje se infekcije prvo pojavljuju; laka dezorijentacija ... opijenost, golicanje u želudcu.
To može samo značiti da smo ih dobili.
"Sada je svejedno", rekao sam Lilli, "možemo kud nam se prohtije. A meni je dosta svega. A tebi? Idemo iz ove proklete rupe ... na svjež zrak!"
Iako kiselo, ipak se poslije dugo vremena nasmijala.
Otvorio sam ulazna vrata.
Kiša je prestala ... a iza oblaka stala se stidljivo pojavljivati najljepša zvijezda u svemiru. Gazio sam po mekanom žutozelenom tepihu i dobro sam se osjećao. Iz dvorišta izađoh na ulicu. Što sam vidio? ... jao ... grad duhova. Bilo je sablasno. Nikoga nigdje. Pod zelenim je lišajem završilo cijelo naselje. I sve je mirisalo i vonjalo na gljive. To me poput Proustovog kolačića vratilo u djetinjstvo. Bio je to onaj posve isti vonj zrele i gnjile gljive; kao dječak mirisao bih jutarnje rosom oblivene pečurke obližnje hrastove šume što je dodirivala djedovo gospodarstvo.
Vratih se u dvorište, i vidjeh kako je i Lilla skupila hrabrost promoliti barem nos. Htjedoh već povikati: "Fred! Fred!", ali tada primijetih kako su ulazna vrata poluotvorena. Nešto se tamo dogodilo. Hrabro sam ušao. Ako su se ranije zarazili ... mogli su imati halucinacije, mogli su poludjeti ... postati opasni ... tko zna?
Ali, nigdje nikoga ... vikao sam, dozivao.
Cijelo je veliko predvorje već zaraslo. I strop. A tek trpezarija? Bijaše to zacijelo najčudnija slika u mom ne pretjerano uzbudljivom životu.
Pod lusterom na isto tako već "zaraslom" končiću klatila se privezana vrećica ... jedna od Fredovih nepropusnih ... znao sam odmah što je u njoj ... poruka za mene.
Ubrzo sam čitao.
"Adame ... nisam Te htio ometati ... sada je mislim dva iza ponoći ... jer svi smo ih dobili ... i djeca. Brat mi je rekao kako treba poći izvan naselja ... u šume ... tamo bi se mogla pronaći slobodna područja ... znaš ... ukoliko dobijete i vi vragove ... pođite oboje. Mi ćemo biti na rijeci ... na starom mjestu ... tamo gdje sam prošle godine hapio onu krasnu štuku ... Fred.
Nisam dva puta pročitao. Pokazao sam samo pismo Lilli. Tupo me pogledala, i znao sam što je posrijedi. Opet se nagutala tableta, pa joj je bilo svejedno. No, kada predložih pokret ... putovanje, vrati joj se djevojački osmjeh na lice.
Ništa ... dvopek, konzerve i nekoliko flaša vode na brzinu utrpasmo u auto.
Desetogodišnju sam drumsku sablast jedva upalio. Znao sam točno koju rijeku Fred spominje i zašto. U neposrednoj blizini je rijeke gusta hrastova šuma i to bijaše naše omiljeno mjesto za izlete i ribolov. Pošli smo na Južni izlaz ... pa lijevo ulicom Slobode ... ulicom Slobode? Kako to sada čudno zvuči ... i dalje. Zaobilazio bih napuštene automobile ... kamione ... autobuse ... prolazili smo pored razbijenih izloga demoliranih trgovina ... nikoga nigdje ... ili su pomrli ili su napustili mjesto. Vjerujte, nije ugodna slika ... vrtjelo mi se u glavi: evo, Lilla i ja upadosmo na snimanje crnog SF-a. Ponegdje bijah prisiljen skretati ulijevo ili udesno tražeći prolaz manjim ulicama kako bi zaobišao zakrčena križanja ... tu bi žutozeleni tepih znao biti gušći i dublji ... kako sam dobro procijenio da nemamo odveć vremena, molio sam sve svece da baš sada ne lipše prokleti auto, ili da ne zapadnemo ... želio sam da uspijemo doći do rijeke prije kraja ... osjetiti šumu ... mirise ... zaista ne znam zašto, ali sjetih se i štakorske grupacije što iz rupa izlazi uginuti baš na otvoreno, na dnevno svijetlo sunca i neba.
Još se nešto promijenilo ... naša lica, ruke. Lilla je postala prava starica i koža se moje jedine ponegdje već smežurala ... na drugim su mjestima, pod bradom i u kosi počele grupno izbijati male zelene nakupine. Isto bijaše u mom slučaju. Nije boljelo ... ali je postalo teško ... kao da ste progutali nekoliko kilograma neprobavljivih kamenčića ... koje sada osjećate cijelim tijelom ... kao da ste u trenu preskočili četrdeset godina i stigli u metuzalemskih osamdeset. Dovoljno je bilo što sam po navici neprestano pogledavao retrovizor. Moje lice? ... tko je tog starkelju posjeo za volan? Nije li mu istekla vozačka?
Konačno napustismo naselje ... uskoro vidimo kako je i šuma s obje strane puta zaražena, iako sloj ovdje bijaše tanji. Skrenuh s ceste; desni je prteni put bio kombinacija blata i zelenog tepiha, pa sam poslije stotinjak metara znao da neće ići ... trag Fredovog auta? Nema ga ... no, mogao je proći gazeći pokrivač koji se zacijelo brzo oporavljao te ubrzo pokrio tragove guma.
"Znaš što Lilla ... nema nam još puno ... zato dajem puni gas ... pa gdje se zaustavimo. Važi?!"
Šutjela je ... predozirala se.
Tako je i bilo. No, tim smo načinom prešli samo oko dvjestotinjak metara. Auto je kompletno propao u gljivoblato; do polovice kotača ... dalje ni makac.
Uskoro smo se ostavivši krntiju uputili ka rijeci.
Nema ljepšeg mjesta na Svijetu ... no i ovdje su stabla istina nešto manje no u gradu pozelenjela od gljivica ... ali krošnje bijahu gotovo čiste ... mlado je lišće veselo plesalo na vjetru ... taj je pokret u vjetru zaustavio male napasnike ... Morao sam Lilli pomoći pri izlasku iz auta ... nisam imao srca ukoriti je zbog ubijanja tabletama i potpunog gubljenja ... vukao sam je i padala bi ... plakao sam i ljubio je ... davao joj vode ... umivao je istom ... smijala se ... ljubavi samo još malo ... idemo na rijeku, zar si zaboravila? Vukli smo se kao dva zombija, pa iako spori, ipak napredujemo šumskom prosjekom ... još malo ... još malo ... i tako ... ah, obala ... evo je ... pred nama je pukla velika rijeka i naša lica, naše obraze već načičkane sitnim lišajem tad osvježi dobri stari riječni vjetar; prijatelj riječnih mornara i ribolovaca.
Isplatilo se doći ... mjesto je još uvijek bilo prekrasno ... rijeka nije uopće pozelenjela ... prebrzo je tekla ... bucov je kao i prošli put lovio ribice u plićaku ... galebovi su se nad plovnim putem hrabro obrušavali ... a evo i Fredovog auta ... sav "zarastao" njegov karavan trulom divovskom panju bijaše nalik ... dozivao sam ga ... ali ništa ... a možda je Fred konačno "popustio" ... možda su svi skupa skočili u rijeku ... Free !!! Haloaaoo ... Free!!!!
Tada shvatih da moja vika uopće i nije vika i da Lilla i ja jedva dišemo, jer gljivice su nam sada cvjetale po cijelom tijelu ... u našem su slučaju, doslovce rasle iz nas ... i moje se dozivanje Freda uskoro pretvorilo u nemoćno hrapavo šaputanje. Kreštao sam poput starog gavrana. Glasnice, jezik, grlo, usna šupljina ... sve je nateklo ... pa iako nije boljelo, komunikacija je između mene i Lille postala nemoguća.
Usput..vrlo sam brzo gubio snagu, bivao sve teži i osjećao neodoljivu potrebu za tlom ... počelo je ... finale ... znao sam da ću uskoro postati posve nepokretan ... Lilla je čini mi se shvatila što će se dogoditi, pa je prije mene sjela naslonivši se o donji dio odsječenog stabla.
Što sam mogao učiniti ... ništa ... poželjeh je zagrliti ... ali, bilo je gotovo ... nisam imao snage prići joj ... noge su me samo odjednom izdale ... srušio sam se na tlo i tako ostao klečeći na metar od moje jedine ... bez posljednjeg poljupca ... bez verbalnog oproštaja.
Tijelo više nisam osjećao ... ali mogao sam vidjeti ... Lille nije bilo ... moja se voljena uskoro pretvorila u zeleni humak i tada shvatih da Fredova obitelj uopće nije odmakla daleko, nije skočila u rijeku ... bili su ona četiri zelena humka uz njegov auto koje zamijetismo već pri dolasku ...
Zatvorilo mi se i lijevo oko. Ostao sam sam ... osjetio sam duboku samoću i znao sam kako nestajem .Možda postajem okolina ... ono slavno i opjevano Jedno?
A onda su došle srne.
Mogao sam ih vidjeti jer mi se desno oko ipak nije posve zatvorilo.
Pojavile su se iza humka koji je još prije pola sata bio moja žena ... cijeli čopor ... uobičajeno ... njih šest, sedam.
Srne nisu bile zaražene.
Nikada do sada ne bijah tako blizu ovim ljupkim stanovnicima šume ... čudesna stvorenja ... mogao sam jasno vidjeti njihove velike oči ... sunce u velikim očima, dušu pod dugim trepavicama ... božanska remek-djela ... a gljivice im nisu mogle škoditi ... dapače, činilo se kako ih pasu s užitkom ... onda se prisjetih priče nekog šumara koji je tvrdio kako srna pojede zelenu pupavku slasno i bez po muke.
Ispunilo me ... bio sam presretan ... galebovi ... ribe uz obalu, a sada i srne ... srne će preživjeti ... ohhh ... počele su jesti, brstiti Lillu ... pred mojim očima moja je žena nestajala ... da sam mogao plakati, plakao bih, ali od sreće. Zar ima ljepše smrti?
Tko bi rekao da će nas na kraju pojesti srne?
Mogao sam još vidjeti i nebo ... da ... nebo se spustilo ... i mijenjalo boje ... narančasto nebo, crveno nebo ... srne su onda počele jesti i mene ... nisam osjećao njihove zube, dodir ... ali sam krajičkom još uvijek nezatvorenog oka mogao vidjeti kako me "brste" ... samo ... tada više nisam znao: sanjam li već ... jer mogao sam vidjeti i kako srne sjaje ... razumijeti svjetlo ... sve bijaše prepuno svjetla ... i aure stabala ... kovitlaci i svjetlosni virovi iznad površine rijeke ... bijele i žute pruge ... blage i dobre ... pune ... sve tako prepuno boje ... posvuda ... nisam znao ... moj Svijet ... zagonetan i divan ... i znam da će ostati takav ... i bez nas ... bez Lille, bez mene, svih nas ... možda sam već mrtav, ali ponosim se svojim Svijetom ...
